.. između 4 zida ..

jutros sam se probudila oko 5. na pišanje, naravno.. iako mi nije običaj, i dok sam bauljala prema zahodu, negdje sam u ljevom čošku mozga ulovila fragment slike sna.

neznam zašto, ali zaokupila me ta slika, i filing koji iz nje proizlazi.. i nastavila sam snivati.
sjećam se.. to je bila moja druga "ljubav", ako je mogu tako nazvati. u prvom razredu osnovne škole.. on je bio treći, i bio je neka polu faca. i uvijek se oko njega nekaj zbivalo. a ja, ja sam pokušavala biti blizu, samo da ga gledam i da ga slušam.. ali nije to poanta.
poanta je u ... sramu.

sram. bilo me sram pred njim. crvenila sam kad me pogledao. slučajno. vjerujem da nije niti znao da gleda u mene. ali bilo me sram. i kad ga je frendica zvala da dođe do nas, i kad bi krenuo prema nama, ja sam instinktivno potrčala na drugu stranu. jer me bilo sram.
danas više nemam srama.

u subotu sam sterala jednu glupaču u 16 pički materini nasred ulice, i skoro sam je izvukla iz auta kojim je gotovo pregazila i mene i moje dijete... i da nije mala bila samnom, ubila bi je tamo na mjestu. jer nemam srama. derala sam se na nju ko kreten, bijesna, dok su me sa 3 terase promatrali ljudi na prvoj jutarnjoj kavi. i opće mi se živo jebalo kaj oni misle o meni...
izgubila sam sram.
a imati ga, čini mi se, i nije tako loša stvar...

...stvari koje se rješavaju 5 do 12!!!!!!!!

ne mogu i ne mogu i ne mogu shvatit ekipu koja sve bitno uzme rješavat u zadnji čas.
kao da se nije imalo vremena sve pripremin unaprijed, provjerit informacija, sakupit dokumentacija, napravit ugovore, informirat se kod bilježnika...
ko da se nije imalo vremena!!!
nego neeeeeeeee! ajmo sam nju iskarat u zdrav mozak i nek radi jedno 3 sata 6 stvari odjednom tak da mi sluuučajno nebi zakasnili da dejt!!!

gonite se u krasan kurac!
dosta mi je.
stvarno.

pada mi ustajanje u raznu zoru. dala bi pola svega što imam da me puste da spavam, kad je ovakav dan. sjeban. ni kiša, ni ne kiša, oblaci neki, pojma nemaš kakav će biti do podneva. dizaster. krenuo mi je ić na živac posao. jer je dosadno i nemam kaj radit, a moram sjedit tu ko bilmez i ... niš ne radit. samo sjedit. bezveze... možda ranije odem na bolovanje.. za mjesec dana.. to bi se već nekak dalo izdržati. ovo je postalo ubitačno. uuuumoooornaaaaaaaaaaa saaaaaaaaaaaaaaaam!

i oću svoj krevet..

nema dugo..posipala sam se pepelom po glavi. tonom pepela. i za divno čudo, nije mi teško pao. bojala sam se da ću pokleknuti pod njim, pod tom teškom sivom masom moralnih osuda, osobnih poraza i onih sasvim malih stvari kojima se bavim svakodnevno... a nisam.
osjećala sam se sasvim dobro!
osjećala sam se preporođeno!
zaboravila sam na onu staru izreku: izniknuo iz pepela...
jesam, boga mi.. izniknula sam, ista onakva kakva sam bila prije posipanja, a opet potpuno drugačija.
sasvim ... svoja
osjećaj je .. predivan

stoljeće cijelo, čini mi se.. šutjela sam.
vodila beskonačne razgovore sama sa sobom i svaki je bio poseban, drugačiji, nov..
i svaki je imao neki smisao i zaključak i bio je logičan. baš svaki.
bilo je jednostavno. jednostavno pričati. sve sam rekla. sebi, tebi i njemu.. njoj.. nama, svima..
nije bilo nimalo teško.. reči koliko vas volim i koliko ste posebni i koliko ste moji..
i koliko vas neopisivi mrzim u svoj toj svojoj ljubavi i da vam nikada neću oprostiti
niti zaboraviti i da jedva čekam da se osvetim, nekako, negdje, na neki način.

dugo već nisam napisala ni riječ..
nisam imala šta..nemam ni sada. nijema sam na van..
a iznutra još uvijek vrišteći spavam..
budna sanjam i mrzim vas..
neopisivo.. sve.. zajedno.. zauvijek.